“Sve mi je lakše zaplakati, ali imam ja neku svoju snagu”

Objavljeno: 14.07.2016.

cironavespi2

Sjajan intervju za dnevnu novinu Jutarnji list dao je Ćiro Blažević poznatom novinaru Dobroslavu Silobrčiću. Kad pročitate ovu priču mislit ćete da je izmišljena, a nije…

 

Ima 81 godinu, ponaša se kao mladić. Preživio je dobro i loše. Siromašni dječak iz Dolca na rijeci Lašvi, pokraj Travnika, postao je idol, ikona. I danas je. Mudar, spretan, lukav, sposoban i šarmantan gospodin. Duhovit. Puši i blago psuje. Drugih mana nema. Iskren je kad to želi biti. Ne želi uvijek. Bio je kandidat za predsjednika države, pobijedio je Mesić. Nije prihvatio mjesto ministra sporta, čime je zapanjio Tuđmana. Lukav je, ima neobičnu intuiciju. Vjeruje u Boga, ali – i pomalo sumnja. Seoski dječarac koji je prošao najgore i postao najbolji nogometni trener na svijetu, po ocjeni svojih kolega. Prije 18 godina doveo je hrvatsku reprezentaciju do trećeg mjesta na svijetu. Mislite da se sada odmara? Živi nogomet, previše zna, drži predavanja na sveučilištima. Proslavio je 55 godina braka sa svojom Nenom. Imaju troje djece i šest unučadi. Kad pročitate intervju mislit ćete da je priča izmišljena. A, istinita je.

Ćiro…

– Ćirīca. Tako me zove moj prijatelj Ismet Nalić u Travniku, jedini mojih godina koji je tamo još živ. Ćirīca. Sine, dodaj mi te šibice… moram zapalit’… Pitaj…

Mjesec dana pun najboljeg europskog nogometa…

– To nam je – potrebno. Svi smo se demoralizirali, gurnuti smo u neko beznadežno stanje i – dođe nogomet. Nogomet uvjetuje raspoloženje naroda. Ova naša mala domovina malo je poznata na planetu. Francuzi su, još 1998., napravili anketu pa je izašlo da 4 posto ljudi na svijetu zna za Hrvatsku. Po završetku Svjetskog prvenstva te godine već 37 posto zna za nas. Doduše, znali su više o Šukeru nego o Hrvatskoj.

 U nogometu ste 66 godina. Nogomet je ljubav, nogomet je rat, nogomet su prestiž, uzbuđenje i sreća…

– Neizvjesnost i nepredvidivost te igre nogama i loptom – obuzima. Svi želimo pobjedu, ludujemo, plačemo, veselimo se, čak se i tučemo. Ajde ti, pogodi nogom tamo gdje ne možeš ni rukom! Majstori pogode. Biomehanika postaje znanstvena disciplina. Znanstvenici proučavaju nogomet, liječnici savjetuju, psiholozi uvjetuju…

Počelo je sve u Docu na Lašvi, prije 80 godina…

– Tamo sam se rodio. Rijeka Lašva je bila lijepa. Bio sam na izvoru, na Vlašiću. Bila je besprijekorno čista, puna pastrmki koje sam i ja lovio. Industrija je uništila krasnu rijeku. Lašva je danas – tek potok. Prljav.

Djetinjstvo vam nije bilo naročito veselo. Imali ste 6 godina kad je zaratilo, glad, neimaština, strah, smrt…

– Ja sam najmlađe dijete u obitelji. Bilo nas je puno. Moja majka si je stalno utvarala da ću ja nešto biti. Majka mi je najveći uzor. Uvijek, pa i danas, ja ju konzultiram. Umrla je sa 60 godina. Dala mi je etiku koja mi je pomogla da ostanem neokaljan, da postanem autoritativan. Ne možeš ti voditi jednu grupu, a da nisi moralna vertikala. Bila je mama Kata veliki bogomoljac, pa time automatski protiv komunizma. Sa 17 godina mog Antu, brata, gurne mama u Bobanovu Crnu legiju. Anto pogine za šest mjeseci na Kupresu 1942. Joško tada ima 15 godina. Joško je 1944. imao 17 godina, pa i njega u Crnu legiju. I on pogine. Mama umire od tuge, ali mene sprema za ‘nešto’. Odemo u Zagreb ona, ja i baka, živimo u nekoj šupi. Klozet je 30 metara daleko… Zimi se budim čim svane, dignem se i čistim snijeg da mama može do tog klozeta. Bili smo jadni. Smrzavali se. Imao sam jedne gaće… Jedne, sine.

Kako je bilo u školi?

– U školi su moju obitelj zvali – klerofašisti. Maltretirali nas u školi. Svi dobivaju sendviče, osim mene. Zna se kako moja mati diše… Otac je sasma nešto drugo.

A gdje je nogomet?

– Znaš, brzo shvaćam. Igram i nogomet, za Bratstvo u Travniku. I, opredjeljujem se za nogomet, post’o nogometaš. Dinamo čuo za tog malog skijaša, talentiranog. Hoffman me zvao. Došli po mene 1954. godine. Dinamo bio prvak te godine. Ja uđem među 18 nadarenih igrača. Ja, najmlađi.

 Koliko kila ste imali?

– Šezdeset. Onda dolazi vojska. 18 mjeseci u Čačku. Rusi nešto napravili u Mađarskoj i ja ost’o u vojsci dvije godine. Igrao sam nogomet za garnizon. Očekivali su da odem u Partizan. Ali, mojoj majci bi to bio smrtni udarac. Nisam. Mama je bila povjerenica Dinama. Sanjala je da se ja probijem u Dinamo. Nisam uspio. Otiš’o sam u Lokomotivu pa u Sarajevo. Pa se u utakmici u Ljubljani povrijedim. Koljeno. Križni ligamenti su otišli.

Izjavili ste da ste bili prosječan igrač…

– Vlatko Marković je tada igrao u Iskri pa u Dinamu. Vlatko veli da sam bio vrsni igrač. Bio sam hrabar centarfor. Trčao sam puno. Trčao sam već tada po 6 kilometara na jednoj utakmici. Nakon toga postajem trener. Švicarska me naučila mnogo.

Koliko danas trči jedan nogometaš u 90 minuta?

– Pretrči 12 kilometara. Igra je strašno ubrzana. Igrač je 1998. odlučivao jednu sekundu i 75 desetinki. Izmjerili su to. Danas igrač odlučuje što učiniti – 70 desetinki sekunde… pa realizira svoju ideju. Modrić i brže. To je strast. To su posebni anaerobni kapaciteti. Dišeš bez kisika. Moraš. Sprint naprijed, sprint natrag… pa tako 90 minuta. Igrači su posebni atlete. To je surovo. Krene 500 mladih igrača. Tek njih 5 postanu vrhunski igrači. Nadarenost je presudna. Modrić, Rakitić, Šuker, Boban… su takvi.

Postoje ljubomora i zavist?

– Straaaašna. Nogometni svijet je najzajebatiji na svijetu. ‘Ja sam bolji od tebe’, vele. Još kad uvedeš žene unutra, jer oni trebaju malo i žene… Ja sam rek’o: samo žene što dalje. Ne mogu one kod mene ni blizu. Žena će reć’ svom mužu: čuješ, onaj tamo je bolje plaćen od tebe. Odmah nastane kaos.

Spomenuli ste Bobana. Volite ga posebno?

– Volim ga. Boban je lider. Vrlo je delikatan, on je svojevrsni genij. Volim ga k’o svoje dijete. Sve ih volim. Meni je Šuker napravio najveće zlo, jebi ga, ali ja ga volim. Ja znam da mi bez Šukera ne bismo bili treći na svijetu. To je istina. Volim Soldu, volim Bokšića, najviše. Da je Bokšić bio nazočan na Europskom i Svjetskom prvenstvu, bili bismo mi prvaci svijeta i Europe. Povrijedio se u oba slučaja. Štimca volim. To su sve vitezovi, beskrupulozni borci, nadahnuti od svog vođe. Na teorijskom sastanku pred utakmicu ja dođem i šutim, samo ih gledam. Oni gledaju mene. Kažem: pod zastavu, pod barjak hrvatski! Oni postaju blijedi kao i ja. I krenu…

Psiholog ste?

– Sine moj, ja sam živio za to. U životu sam svašta prob’o. Nogomet je moj život. Spoznao sam da je znanje jedini vjerodostojni autoritet. Unio sam ljubav u ekipu. Okrutno ugušio sve animozitete. Ne mogu ti reći detalje jer bi zadiralo u intimnost njihovih obitelji. A i mi svi, nogometaši, smo jedna posebna obitelj. Ljubav je važna.

 Druga ljubav vam je politika…

– Jedanput mi je rekao Tuđman: ‘Vi pojma nemate o politici, da preda mnom više niste govorili o politici. A da vam budem iskren, ni o nogometu nemate pojma’. To mi je rekao pred drugim ljudima. Bio je ljut, naravno.

Ali, bili ste bliski…

– Jako, jako… Jednom on karta, a ja, kao uvijek, kibiciram. On, kartajući, promrmlja: ‘Jel’ mi možemo znati tu formaciju protiv Ukrajine?’ Ja, da zajebem stvar, počnem: Mrmić…, a ne kažem Ladić. Tuđman bijesno baci karte na stol. A, ja viknem: Ladić, Ladić, Ladić! Smirio se, jako je volio Ladića.

Razgovarali ste na – vi?

– Ja sam s njim prijatelj od 1982. godine. Kad su ljudi oko nas govorimo vi. Kad smo sami, mi smo na ti. To je bilo pravilo. Ja stojim u stavu mirno, on sjedi.

Ne vidim da imate sijedih…

– Ma imam malo. Počelo je…

Počelo? Pa imate 81. To je normalno.

– Jako sam raspoložen sve do časa dok ne pomislim na svoje godine… Rastužim se. Život je tako prošao… Ne žalim se, moj život je bio bujan, uspješan, ali… i gadan.

Kako je bilo u emigraciji u Švicarskoj? Dugo ste bili… nekoliko puta

– Najteže što jedan čovjek može proći je emigracija.

Ali, baš tamo ste uspjeli.

– Ljubavi moja, a kako sam tamo počeo? Počeo sam kao metlar… Šleper sam vozio.

Satove ste radili?

– U tvornici satova. Pa nosio kući na biciklu hrpu satova da doma zašarafim svoj šaraf za koji sam zadužen, da ona stara žena iza mene u redu ne bi morala čekati… Tako se u Švicarskoj radi. Jedanput u tijeku radnog vremena se dignem pa odem u toalet. Ako se dižem dva puta… svi me gledaju i kažu – slabo mu je. Švicarcima dugujem sve. Oni su me stvorili.

Imate švicarsko državljanstvo?

– Naravno. Ja sam i Švicarac. Tamo me zovu ‘naš trener’. Tamo sam jako štovan.

Tuđman vas je mazio, ali politika i nije…

– Malo je falilo da ne završim u zatvoru. Jure Bilić mi je na turniru ‘Marjana’ rek’o: ‘Ćiro, ja te više ne mogu braniti. Šajber će te strpati u zatvor, sto posto. Bježi…’. I ja pobjegnem opet u Švicarsku. Bilo je to jebeno vrijeme za mene.

 Jeste li ikad napravili koje zlo?

– Nikad nisam napravio nijednu zločestoću, kunem se. Nikad. Čak niti oblajavao. Moja majka me gleda odozgora i siguran sam da je sretna kako me odgojila.

Imate suzu u oku…

– Ma… neemam. Shvatio sam, usput, bitnu stvar. Svi kažu: zdravlje. Ćiro Blažević kaže: da, zdravlje je najvažnije. Ali, i najzdraviji čovjek bez para je – gotov. Bolest. Ja sam pretpostavio sve parama. I, kaže mi dragi Bog: evo ti sada rak prostate. Da nemam para ne bih mog’o otić’ najboljem operatoru na svijetu, u Innsbruck. Pa evo ti melanom. I zajebem i melanom. A, ni to nije dosta, evo ti kičma… ne mogu hodat’. Operiram kičmu i sad se dogodi sljedeće: povrijedili mi živac na nogi. Vidim, gotovo je, sad se ubijam. U bolnici sam u Dubravi…

Stvarno ste na to pomislili?

– Na majku ti se moju Katu kunem. Gledam se na špigl, imam mrtvačku boju. I onda spoznam najjaču medicinu na svijetu: lova. Pa ja, kreten, imam lovu. Činjenica da imam lovu spasila mi je život. Jebeš mu sve, to je istina.

Nogomet je – ljubav prema domovini?

– Apsolutno. Nogomet razveseli naciju, jače nego što je ovi nespretni političari mogu u crno zavit. Nogomet je magnet. Sanjam da reprezentacija napravi veći rezultat od mog. Imali smo jak motiv – država je 1998. bila potpuno uz nas. Ambijent je bio savršen.

S Mamićem ste se posvadili 2003.. Zauvijek?

– Ma, i danas smo bili zajedno na sprovodu i izljubili se… Ne želim mu zlo. On stalno hrani ove jadne nogometaše koji su propali. Ima on srce. Prvi dio na sudu će lako… ali ne znam što je to – drugi dio?

Nikad ne nosite kravatu?

– Nosim, kad se mora. Kravata odumire. Jednom sam našem poznatom političaru skinuo kravatu jer ju, jebote, ne zna vezati. Ali, Bandića Badžu nisam uspio naučiti vezati ju. Pogledaj Obamu, velim mu. Nisam uspio. Dao sam mu 10 svezanih kravata…

Imali ste ikad brkove?

– Nisam nikad. Otac je moj imao brkove, ala Hitler… haaahaahaaa…

Majka je najvažnija u vašem životu?

– Jest. Naučila me jednu laž koju Bog jedino prašta: kad Suljo kaže da je Ibro đubre, idi kod Ibre i reci mu – što Suljo o tebi fino priča. To ispričam na predavanju u Sloveniji. A iz pozadine se javi glas: ‘Što Mamić o vama lijepo priča…’ haahaahaaa.

Kakav ste muž?

– Nježan i pažljiv. Već 55 godina. Pitajte Nenu. To će vam isto reći.

Jeste li ikad plakali?

– Jesam, nažalost. Što sam stariji, to lakše zaplačem. Kad govorim o svojoj mami….

Bili ste kandidat na predsjedničkim izborima…

– Jesam, netko me zajeb’o pa sam pristao. Hloverka napravi neku anketu i ja, ispadne, pobjeđujem Mesića. Pa se kandidiram, idem ja da sjebem Mesića. Naivan sam bio.

Skupljate slike i satove?

– Imam interesantne slike. Satove najbolje na svijetu. To su kompleksi jednog jednom siromaha… Lansirala se vijest da ja imam Titin sat. Nije to Titin Schaffhausen… Pa mi onaj Popović u Crnoj Gori veli: ‘Slušaj ti bre Ćiro što se praviš… ja sam taj tvoj Travnik oslobodio, ušao prvi u grad, na konju. Ja kažem: slušaj majore, kod mene u kući su rekli – pao Travnik, a ne oslobodio se… Ima živih svjedoka tom razgovoru.

Nogomet je posao?

– Najdelikatniji. Nogomet je borba. Viteška borba, ali borba. Dođe mi Asanović nakon pobjede nad Njemačkom pa veli: ‘Dajte šefe, nasmijte se… svi to čekamo’. Ja se ne mogu nasmijat’ da me škakljaš… znam da me čeka Francuska. Zabrinut sam… Nogomet je posao stalnog potvrđivanja. Kako da se smijem?

Što je glavni motiv nogometašu? Novac?

– Zajebi to. Motiv je ponos. Pobjeda. Patriotizam. Nije novac. Nogometaši su i tako milijuneri. Igramo mi u Beogradu protiv Srbije, nakon zadnjeg rata. Navečer se igra i najednom nestade svjetlo. Svi su mislili da je sabotaža, možda je i bila… Neugodna situacija. Potpun mrak. U tom času – svaki srpski igrač zagrli mog igrača i – čuva ga… To me toliko dojmilo… A mene čuva hrpa srpskih policajaca. Svaki igrač zagrli mog igrača i čuva ga, čuješ? To je prijateljstvo. Športaši prave mostove dok ovi primitivci razbijaju, traže belaja, prave rat. Ja se ničeg ne bojim, svašta sam doživio i vidio, ali taj gest… me zapanjio. To je sport. To je prijateljstvo. To je nogomet.

Sutra opet imate predavanje na jednom fakultetu? O nogometu?

– Ma ne. O životu mom pričam…

Život jednog Ćire…

– Život jednog Ćire. Da.

Jeste li dobro?

– Imam ja neku jebenu snagu.