NOGOMET I KAZALIŠTE: Tarik je s Ćirom pogodio u rašlje, vratar se bacio da uljepša zgoditak

Objavljeno: 14.03.2017.

NANNING, CHINA - JANUARY 11: Franko Andrijasevic #10 of Croatia follows the ball during the semi-final match of 2017 Gree China Cup International Football Championship between Croatia and Chile at Guangxi Sports Center on January 11, 2017 in Nanning, Guangxi Zhuang Autonomous Region of China.  (Photo by VCG/VCG via Getty Images)

Tarik sjaji izvodeći Ćiru, pričajući njegove priče iz djetinjstva, sazrijevanja, nogometnim počecima, afirmaciji, kao i o slavnim danima zbog kojih smose svi tresli. Ne bježi od Ćirinih i uspjeha i neuspjeha, tražeći duhovitu crtu kadgod to može, a opet ne izbjegavajući i samokritiku, jer Bože moj, tko je savršen?

 

 

Nogomet je često bio muza umjetnosti. Često, no ne i prečesto. Filmovi, knjige, pa čak i skulpture velikim igračima, sve su to činili umjetnici u počast nogometu. Neki idu toliko daleko pa neke nogometaše i njihove poteze objašnjavaju umjetničkim epitetima, no spoj kazališta i nogometa dosad je bio i neizvediv, ne samo neuobičajen. Ajde, bila je u nas jedna predstava “Dobrodošli u plavi pakao”, no ona se više doticala navijačke kulture nego zbivanjima na terenu.

I bi tako sve dočim se Tarik Filipović ne dosjeti, ne znamo kada je pomislio “ja bih radio predstavu o Ćiri Blaževiću”. Ipak, čestitamo mu na toj ideji i s početka, nakon što smo triput pogledali predstavu i odspavali koju noć imamo hrabrosti zaključiti – Tariče, bio ti je to pun pogodak!

Pogodio si u rašlje, vratar se bacio tek toliko da uljepša gol koji si postigao, nastavljamo u kritici monodrame Tarika Filipovića – “Ćiro”.

Dosad su održane četiri predstave, prva u Ćirinom rodnom Travniku, druga u Tarikovoj rodnoj Zenici, treća i četvrta u Zagrebu u kazalištu “Kerempuh”. Uvijek pred punim tribinama, pardon, sjedalicama lijepo uređenih kazališnih kuća i pred toplo raspoloženom i naklonjenom publikom koja je uvijek ovacijama ispraćala Tarikov, pardon Ćirin odlazak s dasaka koje život znače.

A ovacije nije lako zaslužiti niti na travnjaku niti na pozornici, muka je to izvođače, ubija ih sprema, trema, nervoza. Tarik se utjelovljujući Ćiro Blaževića, da se razumijemo riječ je o jednoj silno kompleksnoj osobi, dotakao posla u kojem ne smije pogriješiti. Ljudi toliko dobro poznaju Ćiru da će primjetiti i najmanji gaf u Tarikovoj izvedbi.

Kad, gle čuda, gafa nije bilo. Tarik sjaji izvodeći Ćiru, pričajući njegove priče iz djetinjstva, sazrijevanja, nogometnim počecima, afirmaciji, kao i o slavnim danima zbog kojih smose svi tresli. Ne bježi od Ćirinih i uspjeha i neuspjeha, tražeći duhovitu crtu kadgod to može, a opet ne izbjegavajući i samokritiku, jer Bože moj, tko je savršen?

Za nas starije bila je to izvanredna prigoda da se sjetimo Ćirinih “akrobacija bez legitimacije”, za mlađe to je izvrstan put da osjete zbog čega smo se mi stariji toliko snebivali i nervirali zbog tog smiješnog nogometa, a za kazališne stručnjake to je dokaz da se nogomet može izvoditi i u teatru, a za nogometne radnike neka to bude svjedočanstvo da nogomet nije daleko od umjetnosti ako se za i od njega živi.

Jedan je čovjek grcajući u suzama odmah nakon predstave rekao: “Pa, ja sam nakon ovih 75 minuta bolji čovjek”.

Eto, na taj način djeluje monodrama “Ćiro” u kojoj je jedna životna priča trenera, ma što trenera, “trenera svih trenera”, ispričana na način kako glumci utjelovljuju glavne junake. I kad se izgubi orijentacija je li riječ zaista o glumcu ili stvarnom glavnom junaku, a dogodi se to tijekom predstave, onda je uspjeh potpun, nećemo biti pretenciozni ako kažemo i prekrasan.

Kritičari vole reći kada hvale – valja pogledati. Ma što pogledati, valja otići i na drugu reprizu, to je naša preporuka.